Svjedok zločina

Drugog srpnja 2016. umro je Elie Wiesel, u 88. godini, dobitnik Nobelove nagrade za mir, publicist, novinar, književnik i neumorni borac protiv zaborava nacističkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata, zločina Holokausta, odnosno planskog i sustavnog istrebljenja Židova u Europi.

Rođen je 30. rujna 1928. u rumunjskom gradu Sighetu. Djed mu je pripadao hasidima, ortodoksnim Židovima, i imao je velikog utjecaja na Wieselovo religijsko obrazovanje, kojem se dječak posvetio. Godine 1940. fašistička Mađarska anektirala je Sighet i svi Židovi bili su protjerani u dva gradska geta. U svibnju 1944. nacisti su, uz privolu mađarskih vlasti, deportirali židovsku zajednicu iz Sigheta u koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau. Petnaestogodišnji je Elie bio poslan s ocem u radni logor Burna Werke, gdje su bili na prisilnom radu osam mjeseci, dok su majka i mlađa sestra ubijene u Auschwitzu. Nakon Auschwitza otac i sin odvedeni su u Buchenwald, gdje je otac umro od dizenterije i iscrpljenosti, nekoliko tjedana prije oslobođenja od strane američke Treće armije, 11. travnja 1945. Elie je preživio. Logoraški broj utetoviran na njegovoj lijevoj ruci bio je: A-1773.

Nakon svršetka rata Wiesel odlazi u Pariz, uči francuski i studira književnost, filozofiju i psihologiju na sveučilištu Sorbonne. Slušao je predavanja filozofa Martina Bubera i Jean-Paula Sartrea, čitao Dostojevskog, Kafku i Thomasa Manna. Počinje raditi kao novinar, piše na francuskom i podučava hebrejski jezik. Pisao je za izraelske i francuske novine, a 1949. putuje u Izrael kao dopisnik francuskih novina L’ Arche. Poslije je bio zaposlen kao pariški dopisnik izraelskih novina Yedioth Ahrontoh. Godine 1955. seli se u New York, gdje također radi kao dopisnik izraelskih novina Yedioth Ahrontoh. Godine 1961. kao dopisnik iz New Yorka prati suđenje nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu u Izraelu. Vjenčao se 1969. s Marion Erster Rose i dobio sina.

O svojim iskustvima u Auschwitzu nije htio govoriti ni pisati punih deset godina nakon rata. No nakon susreta i intervjua s francuskim piscem Françoiseom Mauriacom (pripadnikom francuskog Pokreta otpora) 1954, s kojim uspostavlja blisko prijateljstvo, počinje razmišljati o pisanju. Mauriac ga uporno nagovara i Wiesel piše na jidišu (900 stranica) svoje uspomene pod naslovom A svijet je šutio. Godine 1955. piše skraćenu verziju rukopisa na francuskom pod naslovom La nuit (Noć), koja u prvi mah nije izazvala veći interes. Godine 1960. objavljeno je i englesko izdanje, što je napokon zainteresiralo kritičare. Tek poslije njegova je proza o Auschwitzu postala cijenjena, prevedena je na tridesetak jezika, dok je samo u SAD-u prodano više od deset milijuna primjeraka.

Angažiran intelektualac

Od šezdesetih godina pa sve do smrti Eli Wiesel nije posustao u neprestanu podsjećanju svih na nacističke zločine, napisao je više od četrdeset knjiga o Holokaustu, sudjelovao u događajima širom svijeta ustajući protiv svakog ugnjetavanja manjina. Sa svojom ženom Marion utemeljio je Elie Wiesel, zakladu za čovječanstvo 1986, a od 1978. do 1986. bio je na čelu memorijalnog savjeta US Holokaust koji je utemeljio Muzej Holokausta u Washingtonu. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1986, koja mu je predana uz riječi da je dobiva „zbog djelovanja protiv nasilja, represije i rasizma“, a Nobelova komisija opisala ga je kao „jednog od najvažnijih duhovnih vođa u dobu kada nasilje, represija i rasizam i dalje ugrožavaju svijet“. U svom slavnom govoru na dodjeli Nobelove nagrade Wiesel je rekao: „Šutnja uvijek ohrabruje mučitelja, nikad mučenog. Nekad se mora reagirati. Kada su ugroženi ljudski životi, kada je u opasnosti ljudsko dostojanstvo, državne su granice i obziri nevažni.“

Dobio je mnogo priznanja za rad, uključujući i Zlatnu medalju američkog Kongresa, Predsjedničku medalju slobode, a bio je i izabran za člana Američke akademije umjetnosti i književnosti. Postao je poznati predavač o temi Holokausta, a kao politički aktivist javno je govorio i osuđivao apartheid u Južnoj Africi, brutalnu politiku vojne hunte u Argentini kao i genocid u bivšoj Jugoslaviji, ugnjetavanje Indijanaca Miskito u Nikaragvi kao i Kurda u svim zemljama u kojima su naseljeni. Bio je dugogodišnji profesor na društvenim studijima sveučilišta u Bostonu, gdje je predavao religiju i filozofiju, a surađivao je i sa sveučilištem Yale i sa City Universtiy New York. Može se reći da je do posljednjeg daha uporno govorio i svjedočio o opasnosti zatvaranja očiju pred netolerancijom, ugnjetavanjem i mržnjom. Iako je javnim djelovanjem i radom na prestižnim sveučilištima bio neprestano prisutan i vrlo utjecajan, njegove riječi iz djela Noć (prvog dijela trilogije o Holokaustu; drugi dio, pod naslovom Zora, objavljen je 1961; treći, pod naslovom Dan, 1962) danas, šezdeset i jednu godinu nakon objavljivanja ostavljaju bez daha: „Nikada neću zaboraviti tu noć, tu prvu noć u logoru koja je od mojega života napravila jednu dugačku i sedam puta prokletu i sedam puta zapečaćenu noć. Nikada neću zaboraviti onaj dim. Nikada neću zaboraviti sitna lica djece čija sam tijela vidio kako se pretvaraju u kolutove dima na tihom plavom nebu. Nikada neću zaboraviti plamenove koji su zauvijek spržili moju vjeru. Nikada neću zaboraviti onu noćnu tišinu koja me za vječnost lišila želje da živim. Nikada neću zaboraviti one trenutke koji su ubili mog Boga i dušu, pretvorivši moje snove u prah. Nikada neću to zaboraviti, pa makar bio osuđen živjeti dugo kao sam Bog. Nikada.“

U predgovoru Noći Wiesel kaže: „Za preživjeloga koji želi biti svjedokom problem ostaje jednostavan: njegova je zadaća svjedočiti za mrtve koliko i za žive, a naročito za buduće naraštaje. Nemamo pravo lišiti ih prošlosti koja pripada zajedničkom pamćenju. Zaborav bi značio opasnost i uvredu. Zaboraviti mrtve bilo bi ubiti ih po drugi put... Ako je svjedok izabrao svjedočiti, to je zbog današnjih mladih, zbog djece koja će se sutra roditi: on ne želi da njegova prošlost postane njihovom budućnošću.“ Na ulazu u muzej Holokausta u Washingtonu u kamen na ulazu uklesane su Wieselove riječi: „Zbog mrtvih, ali i zbog živih, moramo svjedočiti.“

Jedna srodna sudbina

I dok je Elie Wiesel (poput Anne Frank) svjedočio o sudbini Židova u zemljama koje je okupirala nacistička Njemačka, u srcu Trećeg Reicha, u Dresdenu, svjedoči još jedan čovjek: Victor Klemperer (rođak slavnoga dirigenta Otta Klemperera), u svojim dnevnicima iz nacističke Njemačke pod naslovom Ja ću svjedočiti. Klemperer je sveučilišni profesor u Dresdenu, romanist koji se bavi francuskim 18. stoljećem, Židov, u braku s ne-Židovkom, dragovoljac Prvoga svjetskog rata, povremeni novinar, koji svaki dan od 1933. pa sve do 1945. piše dnevnik svjedočeći o nacističkom režimu i zločinima uništenja ne samo jednog naroda nego i svih onih koji su se uopće usudili oprijeti tadašnjoj vlasti.

I dok u dnevniku Anne Frank i djelima Elieja Wiesela pratimo zahuktali stroj koji proizvodi smrt, u dnevnicima Victora Klemperera od prvoga dana vladanja nacista u Njemačkoj svjedočimo pomno isplaniranu, sustavno provođenu teroru uz preodgajanje stanovnika te zemlje, cenzuri, stalnim lažima vlasti i obmanjivanju masa, neopisivo agresivnoj propagandi i nerazumljivoj pasivnosti ljudi toga doba. Klempererovi dnevnici svjedočanstvo su koje nam daje uvid u pravi karakter nacizma, u njegovu infiltriranost u sve pore društva, u nacistički način djelovanja koji je u biti bio zločin sa zlom nakanom.

„22. ožujka 1933.  Posjetila nas je gospođa Weichmann. Priča nam kako se svi u njezinoj školi u Meissenu klanjaju kukastom križu, kako drhte za svoja zaposlenja, tražeći pogledima ‘izdajicu’... U ljekarni na tubi paste za zube je kukasti križ – takvo raspoloženje moralo je biti i u Francuskoj za vrijeme jakobinaca. Nitko se ne boji za svoj život – boje se da ne ostanu bez kruha i slobode.

30. ožujka 1933. Jučer, grozna izjava u drezdenskim novinama u kojoj naglašavaju da je njihov kapital 92,5 posto arijevski, gospodin Wolf, koji ima 7,5 posto kapitala dao je ostavku na položaj glavnog urednika, jednom od urednika Židova dan je otkaz, ostalih deset su arijevci. Strašno! – U dućanu igračaka, dječja lopta s kukastim križem!

25. travnja 1933. Sudbina Hitlerova pokreta bit će bez ikakve sumnje odlučena kroz sudbinu Židova. Ne razumijem zašto su baš to stavili kao središnji problem svoga programa. To će ih potopiti. Ali vjerojatno ćemo i mi potonuti zajedno s njima.“

Godine 1941. Victor Klemperer već je umirovljen (od 1935, prividno ne zato što je bio Židov, nego zato što je državnim aktima smanjen broj studenata, a 1940. mora iznajmiti svoju kuću u predgrađu Dresdena arijevcu i stanovati u dvije sobe u židovskoj kući u Dresdenu; u međuvremenu je Židovima bilo zabranjeno posjedovati auto, posuđivati knjige iz javnih knjižnica, odlaziti u kino, kupati se u bazenima, ulaziti u parkove, posjedovati telefon i pisaću mašinu, imati kućne ljubimce, kupovati duhan i cigarete, kupovati cvijeće, a morali su poštovati posebne odredbe zamračivanja, nabavljati hranu s posebnim židovskim markicama, a od 19. studenoga 1941. morali su nositi žutu židovsku zvijezdu na odjeći.) i on piše 22. travnja: „Dok smo jeli u Monopolu, čuli smo pozdravni Goebbelsov govor Führeru (vođi Hitleru). Klerikalnim patosom obojen glas koji kaže: Naša pobjeda je toliko velika koliko i sigurna. (Nijansa: dosad je uvijek bilo: Mi smo već pobijedili, samo što to Englezi nisu još shvatili.) Karakteristična odlika: Mi ne trebamo znati što od nas traži Vođa, mi vjerujemo u njega. Stalno i svugdje: Nacionalsocijalizam ne želi ništa znati, ne želi misliti, želi samo vjerovati. U svibnju 1942. zapisuje: Nastavit ću s pisanjem dnevnika. To je moje junaštvo. Ja ću svjedočiti, pažljivo i potpuno svjedočiti!“ Victor Klemperer nije bio deportiran sve do 1945. samo zato jer je bio oženjen arijevkom (koja ga se nije odrekla) i zato što se borio na fronti u Prvom svjetskom ratu. U veljači 1945. trebao je biti razdvojen od žene i poslan u koncentracijski logor. No 13. veljače saveznici su strahovito bombardirali Dresden i uništili gotovo cijeli grad. U općem metežu i kaosu Klemperer je strgnuo žutu zvijezdu i zajedno sa ženom uspio pobjeći spasivši život. Umro je 1961.

Pogled u vlastitu prošlost

Danas, u Berlinu, iza parlamenta, u malenoj je udolini park omeđen ogradom na kojoj su fotografije koncentracijskih logora u cijeloj Europi s napomenom da su tu navedeni oni logori u kojima su se osim Židova sustavno ubijali pripadnici drugih naroda: Slavena, Rusa, Roma… Na travnatom tepihu utisnute su kamene ploče s imenima tih logora. Na jednoj od njih piše: Jasenovac. Nijemci su poznati po pedantnosti i temeljitosti pa je sigurno da ne bi napisali ime tog logora u Hrvatskoj da se u njemu izvodila opereta Mala Floramy. 

Svaki čovjek mora se suočiti s vlastitom prošlosti upravo zato da mu ne bi došla glave. Tako se i svaka zemlja, nacija, mora suočiti s vlastitom prošlošću, i tu nema pogađanja. To suočavanje mora biti otvorena srca, bez fige u džepu i manipulacije, bez obzira na ono što će isplivati iz te prošlosti. Nijemci se s vlastitom prošlošću suočavaju već više od pedeset godina, i to suočavanje traje i trajat će, jer zločin nacizma je takav da ga generacije neće moći opravdati. Ponekad su ključne simboličke geste poput one kada je predsjednik tadašnje SR Njemačke Willy Brandt prilikom posjeta Poljskoj kleknuo pred spomenikom poginulim Židovima tijekom ustanka u varšavskom getu, u prosincu 1970.

Svaka misao, riječ i gesta važna je i zato su neprocjenjiva svjedočanstva onih koji su govorili i pisali o zločinima u Drugom svjetskom ratu. Elie Wiesel, Anna Frank i Victor Klemperer su svjedoci bez kojih nikada ne bismo znali što se događalo tijekom toga dugogodišnjeg zločina sa zlom nakanom, oni su svjedoci koji nam govore iz pozicije žrtve, pozicije progonjenog i mučenog, svjedoci koji nam možda remete svakodnevni mir i opuštenost, ne dopuštajući nam bijeg u amneziju koji je tako lak i gotovo neprimjetan, da ga ponekad nismo ni svjesni, ali oni su svjedoci bez kojih ne smijemo misliti budućnost. Cjelokupan život Elieja Wiesela, njegov rad i djela zavjet su jednog od svjedoka čovječanstva čije riječi odzvanjaju još i danas. Čujemo li ih?